Kako ovih nekoliko poslijednjih dana i nema nešto pozitivne atmosfere odlučio sam se prije ručka na bicikliranje. Pedaliranjem možda izbacim nešto stresa nakupljenog kroz tjedan. Nedjelja je i na svojem putu se nisam gotovo ni s kim sreo, nije da mi ova samoća danas nije pasala. Postigao sam neki mir u okretanju pedala i gledanju 15 metara ispred sebe i razmišljanju o ničemu. Držao sam bez teškoće neki tempo koje mi je tijelo samo odabralo i nisam se obazirao ni na brzinomjer, ni na sat, ni na smjer. Vozio sam prema naprijed. U Prelogu sam se odlučio popeti na nasip i voziti rubom asfaltiranog nasipa. Ovo mi se pokazalo kao dobra ideja. Mirno jutro, nejasno sunce, tu i tamo koji ribolovac. Pogled prema Podravini, Drava, jezero, valovi udaraju u obalu… ZEN. Ovo je prvi put da se vozim po rubu ali siguran sam da neće biti posljednji put. Toliko mi se bilo lijepo voziti da mi se nije dalo stati i okinuti koju fotku. Šteta mi je bilo usporiti jer su noge samo vrtile. Kilometri ostaju iza mene a ja samo jurim. Nakon nekog vremena pojavljuje se i širi asfalt tj asfaltiran je nasip u cijeloj širini kojim možeš juriti sve do ograde koja priječi daljnju idilu. Spustio sam se dakle s nasipa u visini Donjeg Mihaljevca i lagano krenuo kroz Mihaljevec, Draškovec, Hemuševec, Donji Kraljevec prema doma.
