Zen vožnja Vamo – tamo
Kako ovih nekoliko poslijednjih dana i nema nešto pozitivne atmosfere odlučio sam se prije ručka na bicikliranje. Pedaliranjem možda izbacim nešto stresa nakupljenog kroz tjedan. Nedjelja je i na svojem putu se nisam gotovo ni s kim sreo, nije da mi ova samoća danas nije pasala. Postigao sam neki mir u okretanju pedala i gledanju 15 metara ispred sebe i razmišljanju o ničemu. Držao sam bez teškoće neki tempo koje mi je tijelo samo odabralo i nisam se obazirao ni na brzinomjer, ni na sat, ni na smjer. Vozio sam prema naprijed. U Prelogu sam se odlučio popeti na nasip i voziti rubom asfaltiranog nasipa. Ovo mi se pokazalo kao dobra ideja. Mirno jutro, nejasno sunce, tu i tamo koji ribolovac. Pogled prema Podravini, Drava, jezero, valovi udaraju u obalu… ZEN. Ovo je prvi put da se vozim po rubu ali siguran sam da neće biti posljednji put. Toliko mi se bilo lijepo voziti da mi se nije dalo stati i okinuti koju fotku. Šteta mi je bilo usporiti jer su noge samo vrtile. Kilometri ostaju iza mene a ja samo jurim. Nakon nekog vremena pojavljuje se i širi asfalt tj asfaltiran je nasip u cijeloj širini kojim možeš juriti sve do ograde koja priječi daljnju idilu. Spustio sam se dakle s nasipa u visini Donjeg Mihaljevca i lagano krenuo kroz Mihaljevec, Draškovec, Hemuševec, Donji Kraljevec prema doma.
Današnje prijepodne sam iskoristio za malo opuštanja na biciklu. Nakon laganog doručka i jutarnje kavice krenuo sam lagano prema Prelogu. Nisam imao plan kud idem, vodio sam se jedino vremenom, u 12:00 moram biti za obiteljskim stolom. Uz vrlo rijetki promet i uz lagano pedaliranje za čas sam bio kod Preloga. Palo mi je na pamet da bi bilo lijepo skoknuti do Drave i to mi je bila slijedeća točka prema kojoj sam vozio. 
Lijepa je priroda u ovo doba godine. Biljni svijet buja, procvala je agacija koja svojim mirisima daje onaj osjećaj proljeća.
Zaustavio sam se u Luki na ovom potoku. Ako me sjećanje dobro služi ovaj mali potočić je lani u vrijeme poplava ugrožavao cijelo selo!! Kaj ti je moć prirode, na ovo slici je to pitomi mali potočić kojeg bi Bandić popio ako treba.
Odlučim uzeti mobitel u ruke i okinuti fotku pejzaža. Vozim ja bez ruku i HOP. Nešto je pošlo po zlu, skoro sam pao i ovo je rezultat. Niti ne izgleda preloša a i nije bilo štete osim malo mlataranja rukama i hvatanja po zraku. Mobitel nisam ispustio, pao nisam – nema problema, dobro sam prošao. 
Stajem i okidam ono zbog čega sam se skoro skršio.
Pritiskao sam pedale i probijao se prema sjeveru. Kako ne bi bio previše usredotočen na vjetar počeo sam više pažnje obraćati na krajobraz i skužim da prolazim mimo divnih motiva. Za neke sam stao i okinuo fotku te iskoristio trenutak za uhvatiti zraka a neki su ostali zapisani samo u mojem sjećanju.
Počastio sam se jednom hladnom pivicom 🙂 Skinuo sam se na nekoliko minuta s biciklističkog sica i sjeo na pravu stolicu na terasi lokala – i ovo je jedan od lijepših trenutaka bicikliranja :). Mali Pan je brzo iscurio i trebalo je krenuti na sjever. U naletima vjetra sam razmišljao o silasku s bicikla i guranju no nakon koje sekunde već sam opet bio iznad 20 km/h i napredovao prema Dravi. 
Prevalio sam i tih par km od Hrženice do mosta na Dravi i opet sam odlučio stati i udahnuti zraka te okinuti možda koju fotku.
